Lovimo Pokemone, životi nam prolaze

Ljudi danas stradaju praveći selfie na nemogućim mjestima, kako bi dobili što više likeova, puće usne praveći „duck faces“ na mjestima poput Auswitza, ubijaju virtuelne stanovnike Sarajeva snajperom, sakupljajući bodove.

Pokemon-euforija zavladala je svijetom. Nakon što je proizvođač videoigrica Nintendo kreirao igricu Pokemon Go, ulicama gradova hodaju gomile ljudi koji u stvarnom svijetu „love“ virtuelne likove. Naime, igrica je kreirana tako da se koristi na mobilnim uređajima i povezuje stvarno okruženje i virtuelnu stvarnost.

Koristeći mehanizam geotagovanja, na osnovu lokacije na kojoj se korisniki nalazi igrica „raspoređuje“ virutelne likove u stvarno okruženje, a na korisniku je da izađe u to okruženje i traži i lovi Pokemone.

Stvarni prostor

Po broju korisnika, kažu neki pokazatelji, ovaj je fenomen za izuzetno kratko vrijeme prevazišao Twitter kao društvenu mrežu i Candy Crash Sagu kao dosad najpopularniju igricu, a društvene mreže pune su komentara korisnika Pokemon Goa o njihovim iskustvima.

I dok je jedni hvale, kao jednu od rijetkih koja korisnike ne pasivizira, odnosno ne čini da sate i sate provode ispred ekrana, nego ih ipak tjera na kretanje, drugi smatraju, najblaže rečeno, neobičnim da brojni odrasli ljudi vrijeme troše na ovakav način.

No, ono što je u vezi s ovom igricom šokiralo javnost jeste činjenica da je Pokemon Go stvarni prostor shvatio kao potpuno vrijednosno neutralan. Drugim riječima, algoritam ne prepoznaje mjesta na koja „postavlja“ Pokemone kao prikladna ili neprikladna. Reagirao je stoga Muzej holokausta u Washingtonu zahtijevajući da se njihova lokacija izostavi iz igrice.

Ljudi koji ulaze u kompleks Muzeja zagledani u svoje smartphone tražeći kompjuterizirane figurice, šokirali su upravu Muzeja, koja ovakvo ponašanje smatra iznimno neprikladnim na mjestu posvećenom žrtvama. Podsjetimo, 2012. godine jedna je poljska firma koja proizvodi videoigrice napravila igru koja je bila bazirana na snajperskoj simulaciji u ratnom Sarajevu. Igrica „Sniper: Ghost Warriow 2“ značajan dio radnje ima u ratnom Sarajevu 1993. gdje snajperisti ubijaju civile u gradu, a i danas se može naći u prodaji.

“Profit over people“

Ovakvi primjeri, najblaže rečeno neosjetljivosti na događaje iz stvarnog života i svijeta zarad popularnosti virtuelne zabave, ukazuju na najmanje dvije bitne, općepoznate, a često zanemarene činjenice koje bi kao društvo trebale ozbiljno da nas zabrinu. Živimo, naime, u svijetu u kojem vlada pravilo „profit over people“ (profit prije ljudi), kako je to davno definirao Chomsky.

Kompanije koje nastoje generirati profit iz ovakvih sadržaja, suočene s ogromnom konkurencijom i činjenicom da je virtuelna pažnja relativno kratkotrajna i da se korisnici vrlo brzo okreću nečem novom i zanimljivijem, nastoje privući pažnju na najrazličitije načine, pri čemu niko i ništa nije pošteđeno (pa, ni muzeji koji nas uče o zločinima, ni gradovi koji su zločine preživjeli).

To je, dakle, činjenica. Druga važna, a koja nas treba staviti pred znak pitanja, jeste činjenica da mnogi od nas u odnosu virtuelni − stvarni život primat daju virtuelnom. Ljudi danas stradaju pokušavajući napraviti selfie na nemogućim mjestima, kako bi dobili sto više likeova, puće usne praveći takozvane „duck faces“ na mjestima poput Auswitza (jedna profesorica iz regiona nedavno je na društvenim mrežama upravo pokušavala objasniti mladim kolegama zašto je neumjesno i neprimjereno činiti takvo što i kako takva mjesta nisu selfie scenografija), ubijaju virtuelne stanovnike Sarajeva snajperom, sakupljajući tako bodove.

Postajemo sve više uronjeni u virtuelno, bježeći od stvarnih problema, od stvarnog svijeta, od sebe u tom svijetu. „Odrođujemo se“, ali ne samo jedni od drugih, nego od općih pravila, standarda, vrijednosti…

Ljudi danas stradaju praveći selfie na nemogućim mjestima, kako bi dobili što više likeova, puće usne praveći „duck faces“ na mjestima poput Auswitza, ubijaju virtuelne stanovnike Sarajeva snajperom, sakupljajući bodove.

Okruženi gladnim ljudima, bolesnima, izbjeglicama, stvarnim životnim problemima, vlastitim i tuđim, uranjamo u nestvarne situacije u kojima još postoji neka mogućnost da izađemo kao pobjednici, makar i na ove bizarne načine. Lovimo Pokemone, životi nam prolaze.

Zabava, reći će neki. Malo razonode i lagan način da se nakratko zaborave dnevne brige. Moguće. No, ukoliko je to doista to, onda bismo morali voditi računa da kad se već zabavljamo donoseći ogromne novce onima koji na toj našoj zabavi zarađuju, to bude u skladu s nekim općeljudskim, humanističkim principima. A prema njima, čuvanje dostojanstva svih koji su u tragedijama stradali (ili koji su tragedije preživjeli) jedna je od temeljnih ljudskih vrednota.

Pijetet i poštovanje žrtava ne bi smjeli ostati iza nas kad uranjamo u virtuelnu stvarnost. No, ni u „stvarnoj“ stvarnosti s ljudskošću i dostojanstvom ne stojimo najbolje. Negdje moramo postaviti granicu, nekad moramo reći „dosta“ snižavanju standarda i devalviranju vrijednosti. Danas lovimo Pokemone u Muzeju holokausta. Šta je sljedeće? Smijemo li i pomisliti?

Piše: Lejla Turčilo/Faktor.ba

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s